Zimska bajka

Vilijam Šekspir : Zimska bajka

Koje je prevlađujuće iskustvo vremena nakon onoga što je još preostalo od nedovršene povijesti? Da li smo je doživjeli? To iskustvo pogrešno se naziva nostalgijom za minulim vremenom. Nostalgija je uvijek nalik pastoralnoj slici sjećanja na ono što se dogodilo nekad. Zlatno doba Aboridžini su zvali stanjem alcheringa. U njemu se živjelo ispunjeno. Bogovima je pripadalo božansko, ljudima čovječno, životinjama životinjsko. Melanholija je, pak, bliska žaljenju za prošlošću. Šekspir se u ovom komadu bavi posljedicama pogrešnih odluka – to je svojevrsna “studija mogućnosti iskupljenja”, ali i trajnih posljedica pogrešnih odluka koje mogu uništiti porodice, društvene zajednice, donijeti veliku istorijsku štetu, nepopravljivu za potonje generacije.
“Zimska bajka” je tragikomična priča iz dva dijela. U prvom kralj Sicilije Leont izgubi razum, učini zlo prema prijatelju iz djetinjstva, kralju Bohemije Poliksenu, čiji je jedini grijeh ljubaznost prema supruzi kralja Leonta. To otvara tragični početak. Mi pratimo izvornu strukturu komada kao dva teksta koji su po raspoloženju dijametralno suprotna dijela; tragična priča s početka, u drugom dijelu ima komični potencijal sa srećnim krajem. Tragediji prvoga dijela kontrapunktira fantazmagoričnost drugog, tek kao dodatno sredstvo isporučivanja još jedne duboko emotivne priče koja, povratkom protagonista i njihovih potomaka, u drugim okolnostima, na Siciliju, utiče u onu prethodnu, s vremenskim razmakom od šesnaest godina, da bi se, na kraju, sve završilo simboličnom mogućnošću novog početka. Naš završetak nije srećan, kako je moguć? Ne vjerujem u novi početak, jer vrijeme koje je prosuto ne može se vratiti, nadoknaditi, nije moguće loše učinjeno korigovati. Naše iskustvo obavezuje nas da podijelimo sa publikom saznanje o svijetu koji je poražen kada ima suspenziju slobode izbora i djelovanja. Svaka autokratija mora biti prepoznata, demontirana, prokazana kao opasna jer unesrećuje pokoljenja i iza sebe ostavlja duhovnu i civilizacijsku pustoš. Ne napušta me godinama osjećaj praznine, poraza, gubitka, snažan je… Tako je to, poslije svih događaja na Balkanu činilo mi se da je cijeli jedan život poništen mojoj generaciji. Mislim da se to, da je bilo volje i pameti, nije smjelo dogoditi sa ovako strašnim posljedicama. Onaj ko ne vjeruje u militantno objavljeni napredak, u svijest o slobodi na frontu budućnosti, ne može biti drugo nego melanholičar. Svijest o izgubljenosti proizlazi iz jasnog saznanja o vremenu koje postoji samo kao vrijeme potrošene prošlosti.

Dino Mustafić

Režija Dino Mustafić
Dramaturgija Željka Udovičić Pleština
Scenografija Dragutin Broz
Kostimografija Tijana Todorović
Muzika, originalni aranžam Vjera Nikolić
Scenski pokret i koreografija Nada Vukčević
Scenski govor Dubravka Drakić
Asistent režije Radmila Čolić
Asistent kostimografije Marta Garčević
Izvršna produkcija Nela Otašević i Janja Ražnatović

Uloge:

Leont, kralj Sicilije ZORAN VUJOVIĆ
Hermiona, kraljica, Leontova žena ŽANA GARDAŠEVIĆ BULATOVIĆ
Poliksen, kralj Bohemije SLAVIŠA ČUROVIĆ
Autolik SRĐAN GRAHOVAC
Paulina, Antigonova žena JELENA NENEZIĆ RAKOČEVIĆ
Kamilo, plemić iz Sicilije DEJAN IVANIĆ
Florizel, kraljević Bohemije ALEKSANDAR GAVRANIĆ / MARKO TODOROVIĆ*
Perdita, Leontova i Hermionina kći ANDREA MUGOŠA
Vrijeme ANA VUČKOVIĆ
Pastir DANILO ČELEBIĆ
Pastirov sin NIKOLA PERIŠIĆ
Prvi dvorjanin, ađutant PETAR BURIĆ / SLAVKO KALEZIĆ
Kleomen, plemić iz Sicilije GOJKO BURZANOVIĆ
DION, plemić iz Sicilije DRAGAN RAČIĆ
Emilija, Hermionina dvorkinja JULIJA MILAČIĆ
Mopsa JELENA MINIĆ
Dorka RADMILA ČOLIĆ
Antigon,plemić iz Sicilije MIRKO VLAHOVIĆ/ GORAN VUJOVIĆ

Činovnik, tamničar STEVAN RADUSINOVIĆ
Arhidam, plemić iz Bohemije MARKO TODOROVIĆ* / FILIP ĐURETIĆ
Mamilije, dječak SRĐAN TOŠKOVIĆ
Građani, dvorjani, stražari, pastiri: SMILJANA MARTINOVIĆ, JOVAN DABOVIĆ, FILIP ĐURETIĆ, VANJA JOVIĆEVIĆ*, MILICA ŠĆEPANOVIĆ, ANĐELA RADOVIĆ I VUKAN PEJOVIĆ/ PAVLE PRELEVIĆ **Studenti specijalističkih studija, studijski program Gluma u klasi red.prof Branimira Popovića-FDU Cetinje

Tribute to The Beatles and Queen

Vjera Nikolić – produkcija, vokali, klavir, kibordi
Mladen Nikčević – produkcija, gitare, bubanj, vokali, dizaj zvuka
mr Tatjana Krkeljić – flauta
Ivan Peković – harmonika
mr Mladen Popović – violončelo
Vokali: Smiljana Martinović, Julija Milačić, Vanja Jovićević, Jovan Dabović, Srđan Grahovac

Savjetnik za hortikulturu: Radovan Martać

*Predstava traje 2 sata i 40 minuta sa pauzom u trajanju od 10 minuta

Četiri stotine godina prošlo je od Šekspirove smrti i još uvijek sa svih svjetskih pozornica “pljušte” njegove neprolazne misli, dobro poznati stihovi, legendarni zapleti. Stižu do publike na različitim jezicima, u novim prijevodima, drugačijim čitanjima, – ali istom snagom, potvrđujući njegovu veličinu, neprolaznost i savremenost. Ovoga puta, relativizujući kategoriju vremena kvalitetom velikog dramskog teksta, do nas stiže Zimska bajka, jedno od njegovih posljednjih djela, nastalo 1611. godine. Ta se petočinka može okarakterisati kao neka čudna romansa: u prva tri čina zapravo
tragedija, u preostala dva gotovo pastorala, s neobičnim, iz današnje perspektive – samo navodno srećnim završetkom. Naime, nakon prosedea, karakterističnog za njegove velike tragedije, u drugom dijelu slijedi niz preokreta u stilu komedija zablude, ton drame mijenja se iz tragičnog u optimističan, uz neizbježni lažno srećni završetak koji tome logično slijedi: vjenčanje dvoje zaljubljenih i pomirenje starih prijatelja, ali pritom smo istovremeno natjerani da budemo svjedoci i nepovratno upropašćenim egzistencijama, uludo protraćenim životima… Taj se komad, izuzetno kompleksne fabule u kojoj prepoznajemo mnoge motive iz njegovih drugih drama, bavi pitanjima vjernosti, ljubavi, uzajamnog povjerenja, prijateljstva, ljubomore i gubitka najbližih, ali jasno progovara i o modusima upravljanja državom te o ženskom pitanju. Kao protivtežu tragičnim zbivanjima na Siciliji, u Bohemiji pratimo komična događanja, a radnja pritom obiluje fantastičnim elementima, oslanjajući se na simbolička značenja s mnoštvom obrta i iznenađenja koja sugerišu okrutnu bajkovitost. Onu koja objektivnu istinu relativizuje pretvarajući je u subjektivnu kategoriju koja zavisi od pozicije moći. Jer pokretač radnje je kraljeva ljubomora. Ako problem posmatramo iz perspektive pojedinca koji je sam sebe uvjerio u nevjernost svoje supruge, onda je to priča o ludilu, tiraniji i krivici koja dolazi kada on shvati posljedice svojih postupaka. Zaluđeni pojedinac koji odlučuje da ignorše proročanstva, odnosno činjenice, već bira da slijepo vjeruje samo u sopstvenu verziju istine, a u rukama pritom drži apsolutnu moć – itekako je opasan. Nažalost, prostoru balkanskih zemalja ne nedostaje iskustava o takvim vođama. I zato naša bajka ne može imati srećan kraj. Jer vrijeme koje je mojoj generaciji ukradeno tuđim pogrešnim odlukama niko nam neće vratiti. Ono nam je pobjeglo zauvijek. Šekspir nam daje priliku svojim stihovima da o tome progovorimo i zato je aktuelan, zato je tako bezobrazno moderan i nama blizak.

Željka Udovičić Pleština

Premijera 22. XII 2017. Velika scena CNP