Varji Đukić nagrada Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću

Grand prix za najbolju epizodnu žensku ulogu na sinoć završenom 20. Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću, dodijeljena je glumici Varji Đukić, prvakinji drame Crnogorskog narodnog pozorišta za ulogu Stanke u predstavi „Ja sam ona koje nisam“, koju je prema jednočinkama Mata Matišića režirao Vito Taufer.

Primajući nagradu, Đukić je izjavila da je teatar mir koji postoji da nas utješi, pouči, ushiti i obuzda zlo i glupost.

„Kako u uvodniku Festivala stoji – umjetnost je mir, kaže Fose, rekla bih teatar je mir. Ali to je naša privilegija, naša neuporedivost. Pod tim mirom jesu svi lični i veliki ratovi, pod njim su svi sunovrati ubijanja i nasilje, puzeći „izmi koji sagregacijom, isključivošću okoštavaju i orobljavaju čovjeka i ženu“. Zahvalna sam što sam igrala zvjezdane žene koje stradavaju u otporu i buntu i upozoravaju, govore i ne dopuštaju da „to naše zajedničko dijete zvano svijet oko nas iz dana u dan postaje sve odvratnije i odvratnije“. Hvala teatru što postoji da utješi, pouči, ushiti i obuzda zlo i glupost. Do narednog susreta hvala svima, hvala još jednom na nagradi“, rekla je Đukić.

Na 20. Мeđunarodnom festivalu glumca Život za po(d)nijeti, koji je održan u Nikšiću od 4. do 9. novembra 2024. godine, dodijeljeno je pet nagrada, o kojima je odlučivao tročlani žiri u sastavu: Zijah Sokolović, predsjednik, Vesna Čipčić i Miloš Latinović, članovi.

Kako je istaknuto, izbor predstavа u takmičarskoj selekciji bio je raznovrstan i umjetnički potentan, a koncept festivala posvećenog glumačkoj igri ostavio mnogo prostora za tetarološku i kritičarsku analizu, ali i zadovoljstvo publike. Žanrovska razuđenost, tematski bitno, rediteljski zanimljivo i glumački nadahnuto, umjetničke su konstante koje su iz večeri u veče činile Nikšićko pozorište umjetničkom prijestonicom regiona.

Predstava “Ja sam ona koja nisam” iz novije produkcije Crnogorskog narodnog pozorišta, premijerno izvedena 29. januara ove godine, objedinjuje tri jednočinke koje se, svaka na svoj način, bave ženskim pitanjem. U prvoj nailazimo na mladu ženu na početku života opterećenu porodičnim nasljeđem, u drugoj u zrelom dobu i u trećoj, u 65. godini u trenutku rekapitulacije svojeg života. Svaka od tih žena ima svoj problem, svoju priču, svoj način borbe sa životom u okruženju koje je dominantno muško.