U CNP održan okrugli sto o scenskim tumačenjima “Gorskog vijenca”

Okrugli sto na temu Izazovi pozorišnih interpretacija Njegoševog djela – Scenska tumačenja Gorskog vijenca, održan je danas u Crnogorskom narodnom pozorištu povodom 13. novembra – Njegoševog dana, crnogorskog praznika kulture, 210 godina od Njegoševog rođenja, kao i 70 godina postojanja nacionalnog teatra.

Na okruglom stolu su učestvovali Ilija Subotić, direktor Crnogorskog narodnog pozorišta, reditelji predstava “Gorski vijenac” kroz vrijeme Blagota Eraković, prof. Branislav Mićunović i Dijego de Brea, kao i pozorišni producent prof. mr Janko Ljumović.

Direktor Crnogorskog narodnog pozorišta Ilija Subotić rekao je otvarajući okrugli sto da je  nacionalni teatar, više od svake druge pozorišne kuće, dužan ne samo da održava prisutnost Njegoševog djela na sceni, već i da tu prisutnost nadograđuje reinterpretacijama, novim čitanjima i promišljenom kontekstualizacijom s vremenom u kojem živimo.

“Mislim da je ovo najbolji način na koji se povodom 210 godina rođenja Petra II Petrovića Njegoša Crnogorsko narodno pozorište odužuje velikanu, jer jedan od ciljeva ovog okruglog stola jeste i ukazivanje na modele otklona od anahronih i konzervativnih interpretacija Njegoševog opusa, tj. onih koje su ga učinile podatnim za stalnu dnevno-političku zloupotrebu”, rekao je Subotić. 

Reditelj Blagota Erakovićje kazao da je Njegoš prije svega dramski pisac kojeg su najmanje proučavali dramatičari. On je u nacionalnom teatru režirao predstavu “Lažni car Šćepan Mali”, 1973. godine.

“I Gorski vijenac i Lažni car Šćepan Mali su briljantne drame. To što pojedini reditelji ne mogu da nađu ključ samo svjedoči o genijalnosti ta dva djela. Njegoš je pratio tri Aristotelova principa: jedinstvo mjesta i radnje, sukob i dijalog. Rijetko koja drama ima tako dosljedno rečeno jedinstvo mjesta i radnje kao što to ima Njegoš. Jedino što je sporno kod Njegoša je naći pravu inspiraciju, jer kod njega možete raditi od bilo koje polaznišne tačke”, zaključio je Eraković.

Predstava “Gorski vijenac”, u režiji prof. Branislava Mićunovića, čijom je premijerom svečano otvorena nova zgrada Crnogorskog narodnog pozorišta 25. maja 1997. godine, pripremljena je za osamnaest dana.

“Moj kurs u tumačenju “Gorskog vijenca” je pacifički pogled na stvari. Držao sam se onoga što piše u djelu, nijesam povukao nijedan potez koji nije bio dosljedan tom stavu, ni rediteljski ni dramatuški ni glumački, nijesam ništa dodavao, isključivo sam se držao onoga što piše. Ima nekoliko komponenti kojima smo se vodili u toj predstavi a jedna od osnovnih je da je “Gorski vijenac” autobiografska priča. Njegoševa sloboda i sloboda njegovih djela je ljudska sloboda”, kazao je Mićunović.

“Sve ono što je svođenje Njegoša na dnevnu politiku ili na to šta i kako ga ko doživljava u sopstvenom interesu, nemam bolju riječ nego da je to čerupanje te velike persone. Mi stojimo pred njegovim djelom, nedovoljno dorasli da ga doživimo kao zaštitu ovoga društva, a ne kao povod za naše sukobe. Danas, kada govorimo o Njegošu, ne treba zaboraviti da itekako umijemo da ga zanemarimo. Prekid u dodjeli Njegoševe nagrade trajao je 12 godina, od vremena predloga da se dan njegovog rođenja proglasi za praznik prošlo je osam godina. Zato koristim ovu priliku da i onoj generaciji koja je davno izmislila Njegoševu nagradu, pa onoj generaciji koja je vratila, onoj koja je predložila da se Njegošev dan ustanovi kao crnogorski praznik kulture i onima koji su tu odluku izglasali u Skupštini, iskažem poštovanje prema svim ovim gestovima”, zaključio je Mićunović.

Slovenački reditelj Diego de Brea režirao je “Gorski vijenac” u Crnogorskom narodnom pozorištu 17. decembra 2010. godine.

“Mislim da je Njegoš bio prorok, taj tekst nas upozorava, on je dublji od toga da ja sad govorim o nekoj inscenaciji. Jedino “Bibliju” možemo još uporediti s njim. Neka bude što biti ne može je ključno i polazno mjesto sa kojeg sam ja istraživao. Ne znam da li smo spremni za ovaj izuzetno težak put koji je on zahtijevao od sebe, a zatijeva i od nas. Njegova apoteoza ili divinizacija čovjekovog duhovnog razvoja koji je jedini potreban, to što on daje kao jedinu mogućnost da živiš život, jeste ta naša unutrašnja borba. Njegoš od nas zahtijeva djelovanje, tako sam ja razumio ovaj tekst. Između straha i drskosti postoji hrabrost. A mi time ne upravljamo, nego je naš konformizam postao toliko snažan da samo slijepo prihvatamo sve spoljašnje impulse”, kazao je De Brea.

Prema riječima prof. mr Janka Ljumovića, priča o Njegošu u pozorištu ili o izazovima pozorišnih interpretacija Njegoševog djela, priča je o značajnim predstavama iz savremene crnogorske pozorišne istorije koja ulazi u istraživanje pozorišne istoriografije, kao važne teatrološke discipline.

“Da ga stvarno razumijemo i da njegovo djelo nije predmet učitavanja nacionalističkih diskursa, zloupotreba i obračuna u kojima mu se pripisuje čak i genocidni narativ možda bi svjedočili društvenu zbilju kako u Crnoj Gori, tako i u regionu koja bi u svojoj emancipaciji zaista znala da se nosi sa svojim Genijem. I zbog toga su važna scenska tumačenja Njegoševih djela o kojima danas govorimo, jer ona počivaju na demitologizaciji i dekonstrukciji koja se itekako odnose na diple i gusle koje nikako da se spakujemo, baš kao i puške. Teško ide naše oslobađanje od epske obaveze i folklorne tradicije i zato je važno da i u budućnosti svjedočimo novim pozorišnim i performativnim tumačenjima Njegoševih djela, ukoliko vjerujemo u moć kulture ili moć pozorišta“, kazao je Ljumović.