“The Beauty Queen” na Svjetski dan pozorišta

U nedjelju 27. marta u Crnogorskom narodnom pozorištu biće obilježen Svjetski dan pozorišta.

Na Sceni Studio u 20 sati biće izvedena najdugovječnija predstava Crnogorskog narodnog pozorišta “The Beauty Queen” Martina Mekdone u režiji Ane Vukotić, premijerno izvedena 2004. godine.

Prije izvođenja predstave će glumac Crnogorskog narodnog pozorišta Jovan Dabović pročitati poruku koju na zahtjev Međunarodnog pozorišnog instituta svake godine pišu istaknuti pozorišni umjetnici. Tradicionalna poruka se prevodi na desetine jezika, čita u teatrima širom svijeta, štampa i emituje u novinama, časopisima, radio i TV stanicama, kao najvažniji segment brojnih aktivnosti koje internacionalna teatarska zajednica organizuje povodom Svjetskog dana pozorišta. Dan kada je otvoren Teatar nacija u Parizu 1962. godine je prilika za teatarske djelatnike da podsjete javnost na snagu scenskih umjetnosti i stvaralaštva koje proizilazi iz kolektivnog umjetničkog čina.

Ove godine poruku je napisao Piter Selars (Peter Sellars), američki operski i pozorišni reditelj, poznat po svojim jedinstvenim, modernim postavkama klasičnih i savremenih opera i drama. Selars je profesor na kalifornijskom univerzitetu u Los Anđelesu (UCLA). Smatra se jednom od ključnih ličnosti svjetskog pozorišta i opere u poslednjih 50 godina.

Poruka za Svjetski dan pozorišta 2022. godine

Dragi prijatelji,

Dok svijet, kao da je priključen na infuziju, svakog sata i minuta prima nove vijesti, mogu li da nas sve, kao stvaraoce, pozovem da pristupimo istinskom prostoru i sferi i perspektivi epskih vremena, epskih promjena, epske svijesti, epskih promišljanja i epskih pogleda? Živimo u epskom dobu ljudske istorije, a dubinske i značajne promene koje proživljavamo u pogledu odnosa ljudi sa samima sobom, sa drugim ljudima i sa ostalim svijetom skoro su van našeg opsega da ih spoznamo, artikulišemo, iskažemo, izgovorimo.

Mi ne živimo u dvadesetčetvoročasovnom ciklusu vijesti, već živimo na kraju vremena. Novine i mediji su u potpunosti nepripremljeni i onemogućeni da se uhvate u koštac sa svim stvarima koje proživljavamo.

Gdje je jezik, gdje su pokreti i gdje su slike koji bi nam omogućili da shvatimo suštinske promjene i raskole koje doživljavamo?  I kako možemo da shvatimo sadržaj naših trenutnih života kao iskustvo, a ne kao novinsko izvještavanje?

Pozorište je umjetnička forma iskustva.

Kako u svijetu koji je preplavljen opsežnim medijskim kampanjama, simuliranim iskustvima i turobnim predviđanjima možemo da dosegnemo van neprekidnog ponavljanja brojki da bismo iskusili ono svjetovno i beskrajno u pojedinačnom životu, ekosistemu, prijateljstvu i svjetla na plavom nebu? Dvije godine pandemije korona virusa su utihnule ljudska čula, suzile ljudske živote, uništile veze među njima i vratile nas na jedan neobični početak ljudske života.

Koje sjeme treba posaditi i uzgajati u ovo vrijeme, a koje iždžikljalo i napadno korijenje treba zatrijeti, potpuno i za sva vremena? Mnogo ljudi je na ivici. Mnogo se nasilja rasplamsalo, neracionalno i neočekivano. Mnogo se utemeljenih okvira pokazalo kao strukture neprekidne okrutnosti.

Gde je naša kultura sjećanja? Čega treba da se sjećamo? Koji nam rituali napokon dozvoljavaju da ponovo izmislimo i započnemo korake koje nikada nismo napravili?

Pozorištu epskih vizija, svrhe, oporavka, popravka i brige trebaju novi rituali. Nama ne treba zabava. Nama treba okupljanje. Treba da dijelimo prostor i gradimo zajednički prostor. Treba nam zaštićeni prostor suštinskog razumijevanja i jednakosti.

Pozorište je stvaranje, na Zemlji, prostora jednakosti među ljudima, bogovima, biljkama, životinjama, kapima kiše, suzama i preporoda. Prostor jednakosti i suštinskog razumijevanja osvjetljava skrivena ljepota koju održava živom suštinski odnos opasnosti, spokoja, mudrosti, delovanja i strpljenja.

U spisu Avatamsaka Sutra, Buda nabraja deset vrsta strpljenja u ljudskom životu. Jedno od najsnažnijih je „Strpljenje da spoznamo sve kao opsenu“. Pozorište je oduvijek predstavljalo život na ovom svijetu kao opsenu, dajući nam mogućnost da oslobađajućom jasnoćom i silom dokučimo ljudsku iluziju, zabludu, sljepilo i poricanje.

Toliko smo ubijeđeni u ono što posmatramo i način na koji posmatramo da ne možemo da vidimo i osjetimo alternativne stvarnosti, nove mogućnosti, drugačije pristupe, nevidljive odnose i bezvremenske veze.

Ovo je vrijeme za suštinsko osvježavanje naših umova, naših čula, naše mašte, naših istorija i naših budućnosti. To ne mogu da urade ljudi koji rade sami, izolovani od drugih. To je nešto što moramo da uradimo zajedno. Pozorište nas poziva da to učinimo zajedno.

Najiskrenije vam hvala na vašem radu.

Piter Selars