Edvard Bond – NIGDJE NIKOG NEMAM
17/03/2017
PORUKA ZA SVJETSKI DAN POZORIŠTA – 27. MART
24/03/2017
Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade – 20. mart
U ponedjeljak, 20. marta, na Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade, u Crnogorskom narodnom pozorištu u 12 sati biće izvedena predstava „Njegoš za djecu – Kako rastu veliki ljudi“, autora Petra Pejakovića. Prije pročetka predstave biće pročitana poruka koju od 2001. godine, u organizaciji ASITEŽA (Međunarodne asocijacije pozorišta za djecu i mlade), svake godine pišu istaknuti svjetski umjetnici.
Ove godine poruku je napisao jedan od vodećih meksičkih pisaca za djecu Francisko Hinojosa.
Predstava “Njegoš za djecu – kako rastu veliki ljudi” promoviše ideju da do bivanja velikim čovjekom , uz podršku okoline, može dovesti jedino snažna unutrašnja potreba i neprekidno činjenje, odnosno preuzimanje vlastite sudbine i snova u svoje ruke. Iako ostaje u domenu “veselih” produkcija za djecu, koje daju uljepšanu i uspokojavajuću sliku svijeta, a izbjegava mračnije i bolnije teme, predstavu odlikuje fino postignuta ravnoteža i pohvalno nenametanje stavova ili ideologija.
U predstavi igraju Milivoje Obradović i Slaviša Grubiša.
Poruka Franciska Hinojose za Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade – 20. mart 2017.
Bez ikakvog prethodnog iskustva osim čestih odlazaka u pozorište dok sam bio dječak, sa sedamnaest godina sam režirao predstavu u kojoj su igrali moji drugovi iz odjeljenja. Prikazana je neformalno, u našoj gimnaziji, a onda i na pravoj sceni, pred publikom. Komad se zvao „Generalna proba“: bavio se temom droge, ali prije svega (kako i sam naslov kaže) tema je bila pozorišna režija. Napisao ga je moj otac, koji se bavio glumom povremeno nastupajući pri lokalnim dobrotvornim organizacijama.
Ni on ni ja nijesmo nastavili da se bavimo pozorištem, osim što sam ja ostao posvećeni čitalac i gledalac pozorišnih komada. Ipak sam se, sticajem neobičnih okolnosti, tu i tamo ponovo susrijetao sa pozorištem jer su tokom posljednjih dvadeset i više godina neke od mojih priča za djecu bile adaptirane za scenu. U početku, ukoliko se radilo o profesionalnim trupama, uvijek sam zahtijevao da mi pošalju dramatizaciju na autorizaciju. Ali, vremenom sam uvidio da je bolje da to više ne radim jer sam shvatio da oni koji se time profesionalno bave bolje znaju da nekih djelova priče moraju da se odreknu da bi se štivo uspješno prevelo iz prozne u dramsku formu. Ponekad sam odlazio na te predstave. Onda kada nijesam, čitao sam o njima u štampi ili na internetu. Nekada bi moja priča bila u potpunosti ispoštovana. Nekada je služila samo kao predložak, inspiracija za sasvim novo djelo.
Moja priča „Najgora dama na svijetu“ je najčešće izvođena, nekada kao monodrama, nekada u pozorištu marioneta, nekada u pozorištu lutaka i sjenki. Nekada je bila javno čitana, nekada postavljana kao školska predstava, a nekada kao velika produkcija profesionalnog pozorišta. Jednom mi je direktor pozorišta pričao kako su, prilikom jednog izvođenja, morali da spasavaju glavnu glumicu od razjarene mlade publike koja ju je vidjela kao otjelotvorenje zla: stvarnost i fikcija su se pomiješali.
Svjedočio sam i situacijama kada su djeca koja su od ranije znala priču reagovala svaki put kada bi ona bila promijenjena u pozorišnoj adaptaciji.
Dobro ispričana priča nesumnjivo zaokuplja i osvaja djecu u publici i na neki način ih mijenja. Kada poslije predstave izađu iz pozorišta, svijet im izgleda drugačije: on biva obojen pozorišnom predstavom koja nam pomaže da vidimo dalje od površine. Nekada kroz identifikaciju sa određenim likovima i situacijama doživljavamo katarzičnu reakciju. To ne možemo kada čitamo u samoći. Jednom kada priča dospije na scenu, sve se mijenja: sada je to nešto što se dešava tik pred našim očima, nešto što dijelimo sa drugima. Više nijesmo usamljeni svjedoci. Priča oživljava u našoj mašti, mi postajemo njeni učesnici, jer sa likovima dijelimo osjećanja i strahove, svoje želje i frustracije. Na sceni se fikcija, muzika, ples, pjesma, poezija, igra, magija, akrobacije, udružuju sa pozorišnim elementima: kostimima, svijetlom, scenografijom, šminkom, rekvizitom. Naše kulturno nasljeđe – prije svega literatura i pozorište – pomaže djeci da razvijaju maštu i pronađu dublji smisao života.
