Anton Pavlovič Čehov
Pravi život je negdje drugo, ali mi smo ovdje.
Emanuel Levinas
Kao odgovor na rusku agresiju u Ukrajini, američke korporacije su donijele impotentno kapitalističku odluku da povuku svoje poslovanje sa ruskog tržišta. U to ime, Mekdonalds je privremeno zatvorio svojih 847 objekata u Rusiji. No lokalne vlasti su rebrendirale već postojeći lanac brze hrane, i sada ćirilično slovo “B” sa karakterističnim žutim lukovima na crvenoj pozadini označava novi brend Дядя Ваня. Želju za bigmekom Rusi mogu da utole pod imenom najpoznatije drame koju je njihova kultura izrodila.
Šta bi Čehov rekao? Da li bi vodio bitku za zaštitu intelektualne svojine? Ili bi svoje intelektualne kapacitete uperio protiv rata? Bi li se pridružio stotinama ruskih intelektualaca i umjetnika koji su osudili agresiju? Ili bi bio među stotinama koji iz straha za sebe i svoju porodicu ćute? Mihail Barišnjikov, u otvorenom pismu kojim diže glas protv trenda zapadnih institucija kulture da otkazuju gostovanja i turneje ruskim umjetnicima i umjetnicama, tvrdi da je – u izvjesnim situacijama i pod određenim režimima – ćutanje već jako glasna reakcija. Da li bi i Čehov (glasno) ćutao? Bi li i sam postao žrtva cancel kulture? Ili bi bio strastveni podržavalac Putina? (Ne bi bilo prvi put da vrsni umjetnik izvrsno potpadne pod krivu ideologiju; naopakost je imanentna geniju.) Možda bi mu jedino bilo važno da njemu bliska krimska Jalta pripada Rusiji?
Odgovore na ova pitanja nikada nećemo saznati. Ono što možemo da znamo, ili barem pretpostavimo, jeste da bi Čehov i u ratu pronašao čovjeka i njegovu priču. Ne samo stoga što je poznavalac ljudske duše, kako se to obično kaže za dramske pisce. Već zato što je vidio i one koji u drami nikad ne progovore, koji se likom nikad ne pojave, a čijem stradanju ipak svjedočimo.
U “Ujka Vanji”, kroz pripovijest doktora Astrova, saznajemo o nesreći radnika na pruzi, koji umire na operacionom stolu, pod narkozom. Ova pogibija je izvor doktorove traume, ali i refleksije ne samo o svrsi svog poziva, već o smislu svakog ljudskog poduhvata. “Ovi što će da žive sto–dvjesta godina poslije nas i za koje mi sad probijamo put, ‘oće li po dobru da nas pamte?”, pita se doktor. Samo pomislimo na nikad objavljeni broj neimenovanih kineskih radnika koji su izgubili svoje živote gradeći crnogorski autoput, i odgovor na ovo pitanje se sam nameće. Isto tako, stara dadilja nam usput, dok vodi računa o tome da svrake ne ćape piliće, sa dosadom kaže da su seljaci opet dolazili da se žale na nemaštinu.
Ovi detalji se mogu učiniti sporednim, jer Čehov ne piše dramu o položaju pružnih radnika ili seljaka. Njegovi junaci su penzionisani profesor univerziteta, sin tajnog savjetnika, zemljoposjednik, ljekar. Njegove drame nisu političke i proaktivne, već čuvene po svom impresionističkom manjku događaja. Čehovljevi likovi sjede, pričaju, brbljaju. I mada im dramski pisac drage volje dopušta da je život “negdje drugdje”, on sam nikad ne zaboravlja gdje je tačno taj život. Možda su oni neznaveni, ali Čehov zna da je njihovo propitivanje sopstvenih života privilegija čiju cijenu plaća neko drugi, negdje drugdje. I upravo tu ćemo pronaći autorovu duboku etiku – težinu života on priznaje svima, ali zna da su neki životi, jednostavno, teži od drugih.
Moguće da je ovo razlog što svoje komade pisac karakteriše kao komedije. Situacije i likovi nisu takvi da bismo se držali za stomak ili valjali po podu od smijeha. Sami karakteri bi sasvim izvjesno svoje živote prije smjestili u okvire tragedije. U sudaru to dvoje, pozorišna čitanja Čehovljevih komada često skliznu u melodramu. No ako na umu imamo gorepomenuti ethos, otvaraju se izvjesne pukotine kroz koje je komičko moguće pronaći u dodiru sa “metafizičkom studeni”; pukotine koja nam omogućavaju da ljudski život paralelno gledamo sa ogromne razdaljine, poput kakvog insekta, i mikroskopski blizu – gdje na mikro nivou otkrivamo cijele univerzume. Jer u Čehovljevom slučaju: umjetnik je naučnik i naučnik je umjetnik.
Maksima “tako je u životu”, kojom Čehov često pojašnjava manjak događajnosti u svojim komadima, uslijed odsustva rekontekstualizacije autorske intencije, ali i zbog prečica koje pozorište voli da pravi u potrazi sa sobom samim, postaje izgovor da se komadi stilski odrede kao naturalizam. Prirodni elementi, zvučne slike, realni protok vremena, internalizovanost zbivanja, sve to jesu naturalistički elementi bliski ovim dramama, ali Čehov je ipak realista – u smislu Brehtove definicije da naturalista prikazuje drvo kao što bi to učinio baštovan, a da realista to čini sa kompetencijama biologa.
Ultimativna potvrda se može pronaći u načinu na koji su njegove drame uronjene u kontekst. To ponajviše važi za “Ujka Vanju” kome kontekst nisu samo šire društvene promjene s kraja XIX vijeka, već ekološka katastrofa sa kojom se suočava čovječanstvo, koja danas nije pesimistička prognoza budućnosti nego svakodnevica koju direktno i bukvalno osjećamo na koži. Usred tog vruma, Čehov postavlja mikrokosmos jedne porodice na svom imanju u provinciji, u kojoj se sa dna kace života halapljivo grebu ostaci, propitujući načine na koji sredina izjeda pojedinca, ali i načine na koje pojedinac troši svoje okruženje.
I dok se spremamo da radimo predstavu prema ovom komadu, nemoguće je oteti se utisku da je pozorišni okvir, isto kao brbljanje svojih junaka, Čehov posmatrao kao privilegiju, te se postavlja pitanje: ko i gdje to pati da bismo mi, iz udobnosti scene i partera, igrali i gledali predstave?
Mirko Radonjić
Nagrade:
Nagrada za najbolju mušku ulogu Ivanu Bezmareviću za ulogu Astrova, na 38. Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2023. godine
Režija, dizajn svjetla: Mirko Radonjić
Dramaturgija, adaptacija: Ilija Đurović
Scenografija: Andreja Rondović
Kostimografija: Lina Leković
Muzika: “Pojačano prisustvo”
Asistentkinja režije, dramaturgije: Marija Backović
Asistentkinja scenografa: Jelena Ivančević
Izvršna producentkinja: Nela Otašević
Inspicijent: Damjan Šuškavčević
Suflerka: Gorica Šuškavčević
Igraju:
Aleksandar Gavranić
Jelica Vukčević
Anja Misović*
Tihana Ćulafić
Pavle Prelević
Ivan Bezmarević
Ilija Gajević
Jelena Laban
Premijera 03. mart 2023. na Velikoj sceni
