The Effect

Lucy Prebble

Ne postoji snažnija inercija u sveobuhvatnom koloritu života, a koja ide ruku pod ruku sa inteligencijom i njome biva definisana, od vječite, konstantne i uporne potrage za SREĆOM. Ako pogledamo, naši životi nisu ništa drugo, do halapljivog fight-a u gomili lešinara nad strvinom zvanom sreća. Razumjevši da je čovjek ovisnik o stanju sreće, monopol nad distribucijom tog apstraktnog stanja, koje, kao i sloboda, postoji samo u njenom odsustvu, kao utopijska kategorija, oduvjek posjeduju oni koji vladaju planetom. Religija, politika, banka, sve su to reinterpetracije marketa sreće, u zavisnosti kakva kultura nudi koncepte onoga što sreća znači. Sreću razumijemo i kao ljubav, i kao seks, i kao potomstvo, sve one lične univerzume naših života, i u toj mjeri smo je glorifikovali da danas, kada kroz naučni pregled onoga što ona zapravo jeste, dolazimo u jednu brutalnu demistifikaciju koja radikalno ruši neke od najvećih „svetinja“ i najmarkantnijih stubova civilizacije kakvu poznajemo. Šta je zapravo BOG, ili sudbina, ako znamo da sreća nije ništa drugo do hemijska reakcija u mozgu? To što neurotransmiteri žongliraju hormonima sreće, dopaminom ili serotoninom, i aktiviraju centar mozga za nagradu, čineći da se osjećamo dobro, priznat ćete, jako ozbiljno dovode u pitanje tradicionalne metode dolaska u stanja zadovoljstva, navedimo primjer puta vjere, ili braka, ili rada. Ako jedna tabletica može da aktivira hormon dopamina, i da nam ponudi jednu ogromnu prečicu za stanje sreće, da li je ona i dalje podjednako relevantna, iako se za nju nismo borili, molili se, zaradili je? Ako su ljubav, sudbina, sreća, strast samo EFEKAT jedne pilulice, koja te dovede za pola sata u stanje koje čovjek osjeti nakon cjeloživotnog puta patnje, u zrelom dobu, pogledajući svoju zaostavštinu i porodicu, da li je svaki SMISAO modela življenja kakvog poznajemo teško uzdrman? Ima li pravo, beskrupulozni, super moćni gigant-farmaceutska industrija, da nam nudi takve opcije? Šta ako je depresija stanje kojim nam naš mozak sugeriše da promijenimo život, kako Preblova u komadu kaže, i da ubiti to stanje antidepresivima znači da ubijamo sami sebe? Ili pak, savremena medicina, nakon transplatacija mozga, srca ili jetre, sada nudi i transplataciju sreće? Zašto je to toliki tabu, i zašto smo prepadnuti od serviranja sreće na tacnu? JE LI TO ISTI STRAH koji nas je odvajao od genetičkog inžinjeringa, estetske hirurgije, vantjelesne oplodnje, svih onih stvari koje smo konfrontirali sa prirodom, Bogom ili nečim trećim? Gdje je granica naše intervencije na „prirodnost“? Da smo postavljali sebi granice, da li bi danas imali osvojene slobode, za žene, za manjine, za mišljenja…? Da li zabraniti industriji takve ljekove znači isto što i spaliti Đordana Bruna? Ili je groznica FEEL GOOD diktata postala nekontrolisana, kanibalistička orgija u transu zvanom savremeno doba. Doba u kom široki osmijesi, seksi fotke na “storijima”, životi koje prikazujemo kao “24hparty time”, trend pozitivnog mišljenja, tabuizira tugu, samoću, usamljenost i sve one stvari koje nas čine ljudima. Da li sreća može da postoji bez svog antipoda – koji na kraju nije ništa drugo do-život.
Danilo Marunović

Adaptacija i režija Danilo Marunović

Scenografija Ivanka Vana Prelević

Kostimografija Tijana Todorović

Prevod Slavica Perović

Dramaturg Stefan Bošković

Lektorka Jelena Šušanj

Dizajn videa Radovan Vukasović

Izbor muzike Danilo Marunović

Dizajn tona Mladen Nikčević

Inspicijent Damjan Šuškavčević

Suflerka Milica Sekulović

Izvršna produkcija Janja Ražnatović