Čekajući Godoa

Semjuel Beket : Čekajući Godoa

Beketov čovjek, sav skrhan i bespomoćan, luta dezorijentisan po tamnoj i zamračenoj zemlji bez svijetla i bez nade, bez ljubavi i bez srca. Pun je metafizičke tjeskobe i beznađa. Sam, izgubljen, prepun pitanja bez odgovora o smislu i posljednjem uzroku. S druge strane, njegov tragični osjećaj života i vlastite sudbine, njegova otvorenost ka beskonačnosti i čežnja za vječnošću, stavlja ga pred osnovno pitanje života: Da li je duša besmrtna? I, da li Bog postoji ili ne? Koja strana će prevagnuti? Razum ne može definitivno ništa razjasniti. Treba se kladiti. To nije dobrovoljno,
tamo ste ukrcani. Dakle, šta ćete izabrati? Možete da izgubite dvije stvari, istinu i dobrotu, i rizikujete dvije stvari, svoju pamet i svoju volju, svoje saznanje i svoju sreću, a vaša priroda ne može izbjeći dvoje, grešku i nesreću. Vaš razum nije ništa više pogođen bilo da izaberete jedno ili drugo. A vaša sreća? Izvagajmo dobitak i gubitak ako uzmemo Boga. Ako budete dobili, dobijate sve, a ako izgubite, ne gubite ništa. Kladite se, dakle, da postoji, bez oklijevanja. Zbog toga, čovjek koji je prinuđen da igra, mora da okreće leđa razumu, kako bi mogao da sačuva život. Tamo gdje više nema nade, ostaje vjera, ta beskonačna kategorija koja nam poklanja jedini, pravi smisao. A vjera nije stvar razuma, prije bi se reklo da je stvar srca. Nešto slično je i sa Bogom. I njega, Boga dakle, osjeća samo srce, ne i razum. Kako je daleko, beskonačno daleko od spoznaje Boga do ljubavi prema njemu! Boga poznaju dvije vrste ljudi: oni, koji su poniznog srca i sviđa im se slabost i skromnost, i oni, koji imaju dovoljno duhovnosti, da spoznaju istinu, koliko god im ona bila neprijatna.

Reditelj Diego de Brea