Ekvinocijo

Ivo Vojnović : Ekvinocijo

Sentimentalni pasatist – patetičan, larmoajantan, melodramatičan!?

Jes, sve to – još i gore! rekao bi Orsat.

Pa, što?… zašto bi, i da je to sva istina o konteu (a nije), to bila apriorna diskvalifikacija?

Ispitajmo te paušalne kvalifikacije malo pažljivije.

Patetika Orsatovog govora Još smo vlast, logično, skoro nužno, proizlazi iz konkretne dramske situacije. On osjeća da zapravo nisu u poziciji vlasti, da nemaju više ni snage, ni volje da je obnašaju, da su – ishlapjele starežine! Odupire se toj spoznaji, pokušava oživjeti mrce, ne pristaje na takav ponižavajući kraj. Kako? Uznesenom vizijom u koju jedva da i sam vjeruje. On se služi patetikom. Naravno da na trenutke ponese i njega, ali pri otrežnjenju ona je samo dio njegova unutarnjeg dramatičnog košmara, slaba zadnja obrana od poniženja realne situacije.

Tema tisućgodišnje države koja propada, ta vlastela koja ostaju nigdje, izgubljena u vremenu, odricanje, žrtvovane ljubavi, besmisleni životi koji traju u ritualima bivše veličine, u cijeloj Trilogiji, sami po sebi nameću povišen ton. On je autentičan izraz tog svijeta, a ne samo stilska karakteristika.

Još živemo, ćerce, od ljepote onijeh dana, kaže gospođa Mara u Sutonu.

Sentimentalni pasatist?

Da, pasatizam, očito – ali i on je u funkciji dramatičnog: u tom se svijetu više prisjeća nego što se živi. A sjećanje, u principu, zove sentiment.

Priča ostavljene žene-majke iz Ekvinocija teško može zaobići melodramatično. A i zašto bi? Ono što je iz našeg pogleda, možda, sapunica, za te primorske žene, zavijene u crno, krvava je zbilja. Vojnović ih, kao svaki ozbiljan autor, osjeća i iz njihove istine. Ispisivati poražene i ponižene bez sućutnog razumijevanja bilo bi nehumano, pa i neumjetnički.

No, ovo je tek jedna strana medalje: vidi Vojnović, sve to, sav taj svoj dragi, izgubljeni svijet i drugačije:

Amerikan-povratnik će se ubavog ribarskog ambijenta groziti kao mrtve zemlje i prokletog neba: gdje sam došo, gdje sam došo! Za njega je sve to tako, staro, gnjilo. Zaštitio se bešćutnošću, ni traga sentimentu. Kroz njegov odnos probija i autorova distanciranost prema zavičaju. Nesumnjivo i konte vidi dijelom tako taj dragi, stari kraj. To je mjesto koje guši, ambijent gdje se jedva može živjeti.

A onda neočekivano grubi, cinični udari.

Kada mu ostavljena ljubavnica Jele, sada potrošena, ostarjela žena, čije je svo ljubavno iskustvo, a zna to i on, jedna jedina davna noć provedena s njim, prizna da je imala dijete, Marinović je pita:

A, skijem?

Pri dogovoru o vrbovanju nove radne snage za svoje prekooceanske rudnike, iščitava, iz svoje poslovne knjige, imena mrtvih našijenaca radnika bez trunka empatije.

U Sutonu, na Mandin uzdah povodom Orine priče o slavnoj familijarnoj epizodi s Karlom Petim… meni se još bliješti od tolike svjetlosti… a nakon služavkine objave da nema više stijenja za petrolejku, kao ni novaca za sutrašnji objed, Pavlin komentar je:

Bliješti li vam se i od te slave?

Gospođa Mara s rezignacijom odbija prebrojiti novčani dug kmeta, a čim on izađe:

Pribroj!… naređuje sluškinji.

Reakcije vlastele na nadahnuti Orsatov govor, kojim očajnički pokušava spasiti Republiku, su:

Veramente, lijepo govori! (ironična pohvala stilski dobrog, a politički promašenog govora)

Nešto prem teatralo!

Ezaltan kako pokojna mu majka!..

…a jedan od njih, saznavši da mu Napoleon neće oduzeti posjede, zaključuje scenu uzvikom:

Pa što tad prdi!

Lukša će na taraci tako govoriti o vlasteli da će dum Marin odbiti to zapisati.

Lidija je na istu temu radikalna do neugode.

U saloči gospođa Nikšinica, u maškarama, će se obožavana, sveta Povijest sama sebi rugati.

Zanesen pjesničko-političkom vizijom uskrsnuća mrtvog Grada, Jero neće primijetiti da mu Anica umire u naručju…

Taj patetični Vojnović zna biti neočekivano kritičan prema svijetu kojeg voli. Zanesenost i zasanjanost njegovih uznositih lica, uglavnom je očajnički bijeg od stvarnosti – jer ona je, naravno, drugačija nego što je oni hoće vidjeti. Komentari onih realnijih oštri su do sarkazma. Uspostavlja se tako dramatična ravnoteža melodramatskog i grubog, sentimenta i ciničnog, patetike i poruge… da, u mnogome nismo daleko od čehovljanske poetike.

U kritici i u kazališnoj praksi prečesto je površno iščitavanje Vojnovića kao sentimentalnog pasatiste previdjelo ovu dvojnost. A upravo ga ona, uz njegovu neospornu teatarsku vještinu i talent, čini posebnim i vrsnim dramatičarem; upravo ona otvara mogućnost uzbudljive, i danas relevantne, kazališne interpretacije djela tog našijenca koji, ukotvljen u zavičajno, nesumnjivo daleko nadilazi lokalno.

Reditelj Ivica Kunčević