Poznata je literarna činjenica da je Luiđi Pirandelo, italijanski dramaturg i prozaik, rođen u sicilijanskom gradu Agrigentu 28. juna 1867. godine u imućnoj porodici industrijalca, a umro 10. decembra 1936. u Rimu od upale pluća koja je tada bila neizlječiva, jedan od najznačajnijih italijanskih književnika modernog razdoblja. Kada mu je 1934. godine Švedska akademija dodijelila Nobelovu nagradu za književnost, ta nagrada nije bila samo kruna njegovoga rada i književnoga opusa, već i potvrda neospornoga statusa klasika svjetske dramske literature. U obrazloženju je stajalo da je nagradu dobio „zbog svog odvažnog i domišljatog oživljavanja dramske i scenske umjetnosti“. Naš teatarski dijalog s Luiđijem Pirandelom, piscem i misliocem koji je ozbiljno uzdrmao temelje dotadašnjih dramskih konstrukcija i uobičajenih scenskih struktura, otvara pitanja koja i danas muče naše zapitane, vremenom i okolnostima rastrešene i nesigurne egzistencije – pitanja o slobodi i ograničenju, o improvizaciji i disciplini, o iluziji i stvarnosti, o odnosu između autoriteta pisca i stvaralačke energije glumca. Jer Pirandelova fascinacija sukobom stvarnosti i iluzije, forme i života u ovome je djelu oblikovana kroz specifičan scenski eksperiment. Večeras improvizujemo je, naime, treći komad iz ciklusa tzv.„metateatralnih drama“ (Šest lica traže autora, Henrik IV i Večeras improvizujemo) u kojemu se brišu granice između pozorišne probe i predstave, između zadate dramaturgije i glumačke improvizacije. …On dovodi u pitanje ulogu reditelja, autora, ali i samog medija teatra, istražujući istovremeno i one egzistencijalne teme – nemogućnost spoznaje apsolutne istine, problem identiteta, te samoću unutar nemoguće komunikacije. Ovakvu vrstu istraživačke šetnje ansambla i autorskoga tima diskurzivnim stazama komada Večeras improvizujemo (tal. Questa sera si recita a soggetto) omogućila nam je, prije svega, jedna od opsesivnih tema toga čarobnjaka pisane riječi, a to je: problematičan sukob između fikcije i stvarnosti, relativna priroda odnosa između umjetnosti i života, mogućeg i realnog, između unaprijed napisane strukture i eruptivne snage trenutka. Pirandelo je u tom smislu bio radikalni modernist: pozorište za njega nije bio gotov i zatvoren proizvod, nego prostor stalnog nastajanja, konfliktna zona u kojoj se autor, reditelj, glumci i publika bore za prevlast i za pravo na istinu. Na taj se način u Večeras improvizujemo otvara pitanje koje je za nas danas, u vremenu pluralnih identiteta i neprekidne improvizacije naših života u javnim i virtuelnim prostorima, još
snažnije i aktuelnije: gdje je granica između nametnute uloge i slobodnog stvaranja, između umjetničke discipline i spontanosti, između realnosti i opsjene? Pirandelo nas pri tome podsjeća da jedino u teatru, u toj neprestanoj igri između zadate forme i slobodne improvizacije, možemo osjetiti paradoks našega postojanja: da smo istovremeno „mnogi“, nikada samo „jedan“, da živimo u svijetu maski i uloga, ali upravo kroz tu igru dolazimo bliže vlastitoj istini. Jer, kako kaže jedan od likova u Pirandelovom svijetu, svako od nas nosi „mnoge“ unutar sebe, a istina koja nas želi definisati je uvijek relativna. Teatar je jedino mjesto gdje te istine mogu simultano živjeti, osporavati se i propitkivati.
Za našu predstavu, ovaj tekst nudi mogućnost da propitamo i vlastitu situaciju: koliko je improvizacija prisutna u našim životima, koliko se svakodnevno prepuštamo spontanosti, a koliko se skrivamo iza uloga koje su nam nametnute? Nije li i naš
život, poput nekog pozorišta, stalna igra, ples između slobode i zadatosti?
Pirandelova dramaturgija uvijek polazi od osjećaja razdvojenosti – između forme i života, između maske i lica, između onoga što jesmo i onoga što se od nas očekuje da budemo. U Večeras improvizujemo taj se antagonizam prenosi na scenu u najčišćem obliku: glumci žele slobodu, Reditelj zahtijeva disciplinu, a publika traži „istinu“. No gdje je ona?
Ova pitanja niјеsu izgubila na aktuеlnosti. Naprotiv, u vremenu koje nas svakodnevno prisiljava na improvizaciju – u virtuеlnim prostorima, u medijskim konstrukcijama, u društvu koje traži stalno prilagođavanje – Večeras improvizujemo zvuči gotovo
proročki. Granica između života i igre, između stvarnosti i iluzije nikada nije bila tako fluidna. Pozorište je jedino mjesto gdje se ta fluidnost može istinski iskusiti. Samo umjetnost može „zaustaviti“ život, izdvojiti trenutak, oblikovati ga i time razotkriti ono što inače izmiče. Pozorište nije imitacija, nego sinteza života. Zato se u Pirandelovu svijetu
improvizacija ne shvata kao puko odsustvo reda, nego kao nužnost: kao način da se uhvati ono neuhvatljivo, da se iz haosa izvuče nova istina.
I zato se naša scenska potraga za „istinom“ u Večeras improvizujemo ne zaustavlja na pukom prikazivanju jedne sicilijanske priče, nego se širi na samu prirodu pozorišta, ali i života. Otvara nam mogućnost da se glumci, reditelj i publika nađu na istom nivou
realnosti, u zajedničkoj improvizaciji koja je ujedno i umjetnički čin i trenutak života.
Na tom tragu Pirandelov humorizam – njegovo poznato „osjećanje suprotnog“ – poprima novu dimenziju. Jer smiješno i tragično, improvizacija i struktura, sloboda i ograničenje ne stoje suprotstavljeni, nego jedno drugo osvjetljavaju. Smijeh otkriva
masku, improvizacija razotkriva disciplinu, sloboda pokazuje vlastitu granicu. I upravo u toj stalnoj protivrječnosti, u toj napetosti između krajnosti, nastaje pozorište koje ne nudi gotove odgovore, nego neumorno postavlja pitanja. „Ja mislim… da je život vrlo
žalosna lakrdija“, zapisao je Pirandelo, svjestan da improvizacija nije bijeg, nego nužnost. Jer svako od nas svakodnevno improvizuje vlastiti život, tražeći ravnotežu između onoga što želi biti i onoga što mora biti. Večeras improvizujemo nas podsjeća da se u pozorištu
ta igra može vidjeti, razotkriti u punoj snazi. I da, možda, upravo u pozorištu možemo pronaći ono što u životu najčešće izmiče – trenutak istine koji je istovremeno i iluzija, i realnost, i umjetnost.
Iz večeri u veče nužno drugačiji. Univerzalna snaga Večeras improvizujemo svjedoči o tome da je taj komad znao progovoriti o stanjima duše, o gubitku vjere u objektivnu istinu, o moralnoj krizi i relativizmu koji se uvlačio u sva područja života po isteku Prvog
svjetskog rata. Okolnosti u kojima pokušavamo osmisliti vlastite egzistencije danas, pronaći autentične identitete u inat društvu koje sputava razvoj pojedinca još su izraženije, čak snažnije definišu iste probleme: ne tako davni besmisleni rat na Balkanu,
zatim divljanje liberalnog kapitalizma koji nespremnog pojedinca ponižava do granica izdržljivosti – osiguravaju nam mogućnost da pokušamo analizirati vrijeme u kome živimo. Kako razlikovati iluziju od stvarnosti, zbilju od obmane? Nije nam namjera nuditi
odgovore na ta pitanja, važnije je podstaknuti ih. Pitati se. Pitati.
Željka Udovičić-Pleština
Režija PAOLO MAĐELI
Adaptacija i dramaturgija ŽELJKA UDOVIČIĆ PLEŠTINA
Scenografija i video IVAN MARUŠIĆ – KLIF
Kostimografija LINA LEKOVIĆ
Muzika: DAMIR MARTINOVIĆ MRLE, IVANA MAZURKIJEVIĆ
Dizajn svjetla: PAOLO MAĐELI, SRETEN MILOŠEVIĆ
Asistentkinja režije NATAŠA MILIĆEVIĆ
Korepetitorka MARIJA MITROVIĆ
Lektorka DUBRAVKA DRAKIĆ
Asistentkinja kostimografije MAŠA MIRKOVIĆ
Izvršna produkcija VUKOSAVA TOMOVIĆ
Inspicijent SLOBODAN VUJADINOVIĆ
Suflerka GORICA ŠUŠKAVČEVIĆ
Lica:
Gospođa Injacija ANA VUJOŠEVIĆ
Gospodin Palmiro, zvani Frulica DEJAN IVANIĆ
Momina ANA VUČKOVIĆ
Riko Veri MILOŠ PEJOVIĆ
Dorina JELENA MINIĆ
Nene ANJA MISOVIĆ
Totina RADMILA ŠKULETIĆ
Pjevačica JELENA NENEZIĆ
Pomarići LUKA STANKOVIĆ
Sareli NIKOLA PERIŠIĆ
Avijatičar JOVAN DABOVIĆ
Nardi OGNJEN SEKULIĆ
Gost, lokalni mještanin MATIJA MEMEDOVIĆ
Doktor Hinkfuss, reditelj SIMO TREBJEŠANIN
Premijera: 18.10.2025 na Velikoj sceni
