PREMIJERA: POVRATAK

U petak, 30. januara na Sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta u 20 sati, premijerno će biti izvedena predstava „Povratak“ po tekstu Harolda Pintera, u režiji i adaptaciji Mirka Radonjića.

Tekst je prevela Jasna Bulatović, scenografiju i dizajn svjetla potpisuje reditelj, dramaturškinja je Stela Mišković, kostimografkinja Lina Leković.

U predstavi igraju: Dragan Račić, Petar Novaković, Momo Pićurić, Aleksandar Radulović, Aleksandar Gavranić i Karmen Bardak. „Povratak“ je ispitna predstava Mirka Radonjića na trećoj godini Pozorišne režije, u klasi prof. Radmile Vojvodić, na FDU Cetinju.

Godine 1958. zapisao sam sljedeće: „Ne postoji jasna razlika između onoga što je realno i nerealno, niti između istinitog i lažnog. Stvar nije obavezno istinita ili lažna; može istovremeno da bude i jedno i drugo.“
Vjerujem da ove tvrdnje još uvijek imaju smisla, da su još uvijek primjenjive na istraživanje realnosti kroz umjetnost. Te ih se kao pisac držim, ali kao građanin ne mogu. Kao građanin, moram da se pitam: Što je istinito? Što je lažno?
Istina u drami je uvijek neuhvatljiva. Nikad je nije moguće sasvim pronaći, ali sama potraga za njom je potreba. Potraga je ono što zaliva želju. Potraga je zadatak. Dosta često slučajno pronađeš istinu u mraku, tako što se sudariš sa njom ili što ti se na tren javi slika ili oblik koji kao da korespondira sa istinom, a da najčešće nijesi toga ni svjestan. Ali prava istina je da u dramskoj umjetnosti nije moguće pronaći samo jednu istinu. Ima ih mnogo. Ove istine propituju jedna drugu, proizilaze jedna iz druge, odražavaju jedna drugu, ignorišu jedna drugu, kopkaju jedna drugu, slijepe su jedna za drugu.

Često me pitaju kako nastaju moje drame. Ne bih znao reći. Niti ikad mogu da sumiram svoje drame, osim da kažem da je to ono što se to desilo. Ono što šu rekli. Ono što su uradili.
Dramu najčešće pokrene replika, riječ, slika. (…) Čudan je trenutak kreiranja likova koji do tog trenutka nijesu postojali. Ono što slijedi je užasno, nestabilno, čak halucinatorno, mada katkad može biti nezaustavljiva lavina. Pozicija autora je nezavidna. U nekom smislu, njegovi likovi nijesu gostoljubivi. Likovi se opiru, život sa njima je težak, nemoguće ih je definisati. Sasvim sigurno im ne možeš naređivati. U nekom mjeri, sa njima si u vječitoj igri, mačke i miša, ćorave bake, žmurke. Ali na kraju shvatiš da su pred tobom ljudi od krvi i mesa, ljudi sa voljom i sebi svojstvenim senzibilitetom, načinjeni od sastavnih djelova koje ne možeš da mijenjaš, da izmanipulišeš ili iskriviš.

Tako jezik u umjetnosti ostaje uvijek dvoznačna transakcija, živi pijesak, trampolina, zaleđeno jezero koje u svakom trenutku može da popusti pod autorom.

 

Harold Pinter (1930 – 2008)
(Odlomak iz predavanja Istina, umjetnost i politika povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost, Stokholm, 2005.)