“ČEKAJUĆI GODOA” NA SVJETSKI DAN POZORIŠTA

U srijedu 27. marta u Crnogorskom narodnom pozorištu biće obilježen Svjetski dan pozorišta.

Na Velikoj sceni CNP-a u 20 sati biće izvedena predstava “Čekajući Godoa” Semjuela Beketa u režiji Dijega de Breje. Prije izvođenja predstave će glumica Jelena Nenezić Rakočević pročitati poruku koju je ove godine napisao Karlos Seldran, režiser, dramski pisac i pozorišni pedagog sa Kube.

Tradicionalna poruka, koju na zahtjev Međunarodnog pozorišnog instituta svake godine pišu istaknuti pozorišni umjetnici, se prevodi na desetine jezika, čita u teatrima širom svijeta, štampa i emituje u novinama, časopisima, radio i TV stanicama, kao najvažniji segment brojnih aktivnosti koje internacionalna teatra zajednica organizuje povodom Svjetskog dana pozorišta. Dan kada je otvoren Teatar nacija u Parizu 1962. godine je prilika za teatarske djelatnike da podsjete javnost na snagu scenskih umjetnosti i stvaralaštva koje proizilazi iz kolektivnog umjetničkog čina.

Poruka Karlosa Seldrana za Svjetski dan pozorišta 2019.

Prije nego što sam kročio u pozorište, moji učitelji su već bili tamo. Sagradili su svoje kuće i svoje poetike na ostacima sopstvenog zivota. Mnogi od njih su nepoznati ili ih jedva pamte: radili su u tišini, u poniznosti svojih probnih sala i prepunih gledališta, da bi potom, nakon mnogo godina rada i izvanrednih uspjeha, polako napustili svoja mjesta i nestali. Kada sam shvatio da je moj poziv i moja sudbina da nastavim njihovim stopama, takođe sam uvidio da od njih nasljeđujem dirljivu i jedinstvenu tradiciju: da živim u sadašnjosti i da jedino očekivanje treba da mi bude da dosegnem prozirnost neponovljivog trenutka, u kojem se susrijećem s drugim bićem u tami pozorišta, zaštićen pukom istinitošću gesta i riječi koja nešto otkriva.

Moja pozorišna domovina su ti trenuci susreta s gledaocima koji iz večeri u veče dolaze u našu salu, iz najrazličitijih dijelova mog grada, da bi bili sa nama, da bismo podijelili tih nekoliko sati, nekoliko minuta. Pomoću takvih, jedinstvenih trenutaka gradim svoj život: prestajem da budem ja, više ne patim zbog sebe i ponovo se rađam da bih uvidio sta znači stvarati pozorište: proživjeti trenutke čiste, efemerne istine, znati da je to što govorimo i radimo, tamo, pod scenskim svjetlom, istinito i da odražava naše najdublje i najintimnije biće. Moja pozorišna zemlja, kojoj moji glumci i ja pripadamo, satkana je od tih trenutaka u kojima zaboravljamo na maske, retoriku, strah da budemo to što jesmo, i pružamo jedni drugima ruke u tami. Pozorišna tradicija je horizontalna. Niko ne može da tvrdi da je teatar na bilo koji način u centru svijeta, u određenom gradu ili u nekom privilegovanom zdanju. Pozorište, kako ga ja doživljavam, prostire se po nevidljivim geografskim prostorima koji jednim činom objedinjuju pozorišnu umjetnost i živote onih koji je stvaraju. Svi pozorišni umjetnici umiru zajedno sa svojim neponovijivim trenucima lucidnosti i ljepote, svi nestaju na isti način, ne ostavljajući iza sebe ništa što bi ih sačuvalo ili proslavilo. Veliki pozorišni stvaraoci znaju da im ne vrijedi nikakvo priznanje kada se nađu pred tim zadatkom koji je u korijenu našeg posla, a to je stvaranje istinskih trenutaka, nedorečenosti, snage, slobode, usred najveće neizvjesnosti. I nadživjeće ih samo podaci o njihovom radu ili fotografije i video snimci na kojima će biti zabilježena tek blijeda ideja toga što su uradili. Ali tim snimcima će uvek nedostajati nijemi odgovor publike koja u datom trenutku uviđa da to što se dešava pred njenim očima ne može biti prenijeto niti sagledano van tog prostora, da istina koju tamo zajedno doživljavaju predstavija istinsko životno iskustvo, na trenutak prozračnije i od samog života.

Kada sam uvidio da je pozorište zasebna zemlja, jedna velika teritorija koja obuhvata čitav svijet, u meni se začela ideja koja je istovremeno oličavala slobodu: ne moraš da se udaljiš niti da odeš sa mjesta na kojem se nalaziš, ne moraš da trčiš niti da se pomjeraš. Tamo gdje postojiš ti, postoji i publika. Tamo su kolege čije prisustvo ti je potrebno. Tamo, izvan tvoje kuće, imas svakodnevnu stvarnost, neprozirnu i neprobojnu. Stoga iz svoje prividne nepomičnosti radiš da bi stvorio najveće od svih putovanja, da bi ponovio Odiseju, putešestvije argonauta: ti si nepomični putnik koji neprestano ubrzava gustinu i čvrstinu svog stvarnog svijeta. Ti putuješ ka trenutku, ka trenu, ka neponovljivom susretu koji se odigrava pred onima koji su slični tebi. Ti putuješ ka njima, ka njihovom srcu, ka njihovoj subjektivnosti. Putuješ kroz njih, dopireš u njihove emocije, u njihove uspomene koje budiš i pokrećeš. Tvoje putovanje je vrtoglavo i niko ne može da ga izmjeri niti spriječi. Takođe, niko nije u stanju da odredi njegov pravi obim; to je putovanje kroz maštu tvojih Ijudi, sjeme koje je posađeno u najudaljeniju od svih zemalja: građansku, etičku i ljudsku savjest tvojih gledalaca. Zbog toga ne odlazim, ostajem kod kuće, među svojim bliskim prijateljima, prividno miran, i radim danonoćno, jer znam tajnu vrtoglave brzine.